Year of the Cat prekrasan je album Al Stewart-a koji je sjajna ilustracija duha vremena koje je nepravedno zapostavljeno. Sredinom sedamdesetih snimljena je hrpa genijalne glazbe koju je novi val podcijenio, ocrnio, a nije je nadmašio. Napuštajući psihodeliju i istražujući različite kombinacije glazbenih idioma kao što su folk, rock i jazz Al Stewart je snimio glazbu koja istovremeno odražava The Beatles, Steve Harley and the Cockney Rebel,Pentangle, Mott the Hoople, J.J. Cale i mnoge druge.

Old Farts kao Blood Sweat & Tears ili Paul Simon su često danas slušljiviji od Young Punks kao Magazine ili The Damned. Naravno, The Meters, Parliament Funkadelic, Sly and the Family Stone, Roy Ayers i “Black Power” movement dragocjeni su i nezaobilazni glazbeni izričaji. Sve je to zajedno zapravo dirljivo, glazbu ne treba postavljati u hijerarhijske odnose, ali dojam je da je rock and roll je tada bio živ u mjeri koja se danas čini nestvarnom – usprkos hrpi dobre glazbe koja nas, nasreću, i dalje zatrpava svakodnevno. Možda bih se čak usudio reći da se radi o najpodcijenjenijem razdoblju r’n’r ere, i da je danas upravo ovaj period uber cool područje istraživanja ozbiljnog odnosa prema rock glazbi. Tko danas zna što su Jimmy Page i Al Stewart snimali zajedno i kada?

Teško je vjerovati da smo skoro svi pristali obezvrijediti ovo zanimljivo razdoblje rock glazbe, za koje bi se moglo reći da počinje od raspada The Beatlesa i traje do prvog singla Sex Pistolsa. Zagonetnim se čini kako smo voljko kolektivno prihvatili da je rock u tome periodu bio na stranputici i da se kretao u nepoželjnom smjeru. Danas se čini teško razumljivim, a još manje prihvatljivim na taj način vrednovati razdoblje visokog glazbenog uzleta. Sa vremenskom distancom čak se i pritajena nostalgija za ljetima ljubavi kasnih šezdesetih čini vrijednom i autentičnom, ništa manje nego je autentičan pravedni gnjev punka koji je ovo razdoblje iznjedrilo.