Meni osobno je nestanak CDa drag. Isto sa Megastorom, koji je sam bio dokrajčio male dučančiće koje su vodili kitovi koji su voljeli glazbu. Više volim Net ako smo već u digitaliziranoj glazbi, i drago mi je da je CD doživio sudbinu koju je bio svojedobno nanio plejkama. Svi imamao kultni osjećaj prema plejkama koje smo naručivali i kupovali, svatko se sjeća mirisa nove, dugo očekivane plejke, ali to je jednim postotkom bilo odredjeno i pojačano činjenicom da smo živjeli izvan tržišnih sloboda i izvan političkih i drugih sloboda izražavanja pa je mjuza tada imala učinak na kvadrat. Za time ne žalim. Osjećaj koji sam time stekao zavjet mi je smislenog života, i za to ne trebam plejku fizički.

Činjenica je, da bi se uživalo na Netu treba imati mnogo otvoreniji duh nego sto je to bilo kada je čovjek uzimao par plejki mjesečno i kada smo svi pripadali grupama koje su bile ogradjene čvrstim granicama. Granice danas nestaju, pa tako i u glazbi. Mjuza je danas fenomenalna ali treba biti otvoren maksimalno prema vremenskim i prostornim osima. Osobno mislim da je odličan lijek protiv hitova slušati zaboravljeni blues, afro, pa i worldmusic koji me dost dugo bio naporna i nekima kategorija. Poslusajte Gurrumul-a, Syllyphone Years ili Midnite Blues Party, Wanda Jackson, Keithove Wingless Angels, različite Irance i Pakistance i tolike, tolike druge. Hitovi su ovdje naprosto sinonim za komercijalizirani sustav kojem je novac važniji od značaja glazbe. Naravno da nemam ništa protiv da hitovima postanu i značajne skladbe, niti imam protiv da svatko ima svoje hitove.

Smrt hitovima, sloboda narodu. I glossary za klince: plejka ne znači Play Station nego LP (long play), gramofonska ploča koja se okreće na 33 okretaja i ima dvije strane od koje svaka sadrži oko dvadesetak minuta glazbe.