Ako želimo biti iskreni u promatranju tijeka hrvatske tranzicije vidjeti ćemo da je stupanj naše prisutnosti na složenim suvremenim svjetskim tržištima početnički. Hrvatsko društvo, koje je u tranziciju ušlo iz pozicije neuobičajene u komunističkim sustavima, a pri tome mislimo prvenstveno na slobodu kretanja, i uz prisutnost natruha tržišta, bilo je donekle izloženo metodama marketinga i prije nego li je tranzicija započela. Paradoksalni je rezultat takve startne pozicije da se nakon izlaska iz komunizma hrvatsko društvo smatralo privilegiranim činjenicom da je u tranziciju ušlo iz stanja “samoupravnog socijalizma”, kako se taj oblik komunizma nazivao. Naše je društvo, možda is samosažaljenja, a možda i iz slabe procjene, ocijenilo da smo za tržišnu ekonomiju zbog takove povijesti ublaženoga komunizma na neki način pripremljeniji nego li su to stanovnici drugih bivših komunističkih zemalja. Teško je danas, nakon što smo bili svjedoci vlastitoj tranziciji, takvu ocjenu prihvatiti. Jedino što bi u tome smislu možda moglo biti točno jest da je hrvatsko društvo inicijalno bilo ponešto bolje pripremljeno, na razini individualnih potrošača, u odnosu na naše suvremenike iz ostalih tranzicijskih društava. Upravo su natruhe marketinega koje su bile prisutne u našoj predtranzicijskoj povijesti možda odgovorne za višu razinu svijesti o brandovima i boljem početno snalaženju na tržištima brandiranom robom. Ipak, ključnim se pokazalo ta se ta privilegija ni u čemu nije odnosila na naše sposobnosti proizvodnje, te smo na toj razini bili i dalje jesmo naprosto ravnopravni ostalim tranzicijskim društvima. Upravo stoga mi bismo danas, u zadnjim fazama naše tranzicije, morali učiniti dodatne napore u smislu korištenja znanja marketinga i sa njima povezanih znanja pravne regulative tržišta kako bismo dostigli razinu tržišne komunikacije tržišnih ekonomija. Radi se o našoj budućnosti, i o našoj sposobnosti stvaranja vrijednosti koji nam takvu budućnost omogućavaju.