REFERENDUM U GRADU KOJEG NEMA

Ja jako volim Dubrovnik, poznajem ga i brine me njegova sudbina. Dubrovnik doista osjeća posljedice svoje povijesti sam. Razumijem da mnogi smatraju da u projektu razvoja stambenog i golf projekta na Srđu nisu ispunjene sve pretpostavke demokratskog odlučivanja o urbanom planu, ali mi se čini da jedan važan dio jest bio ispunjen. Čudi me da se to preskače i time manipulira. Čini mi se da je večina poteza koje se povlačilo i povlači oko projekta razvoja na Srđu kratkoročno politički uvjetovana.

Dubrovnik se nije stoljećima protegao na visoravan iza Srđa iz razloga koje Dubrovnik zna najbolje. Dobro se sjećam da mi, kada sam u sedamdesetima, mnogo prije požara na Bosanki prvi puta prošetao područjem iza Srđa, nije bilo jasno kako tako zapuštena priroda može biti tako blizu grada. Iskreno, nisam se više vraćao na šetnju visoravni iza Srđa. Ja volim prirodu koliko volim i Grad, to kod mene znači najviše, ali mi se čini da Grad koji nije nikada imao namjeru protegnuti se u svoju blizinu, ako želi ostati grad nema izbora nego to učiniti. Dubrovnik je ranjiv, sigurno više nego Hrvatska u cijelini, ali ako nastavimo odbijati projekte ljudi koji imaju jasnije vizije od većine nas – ostati ćemo ranjivi kao i do sada. Samo sam u latinskoj Americi vidio takvu bojazan od stranaca kakvu danas viđam u Hrvatskoj i uvijek mi se činilo da je ona uvjetovana slabim obrazovanjem, nekompetentnošću i korupcijom. Osjećaj da nisu u stanju upravljati stranim investitorima i postaviti im uvjete poslovanja i ekološke kompatibilnosti mora da je odraz nemoći i neadkevatnosti lokalnog društvenog poretka. Ako smatramo da nismo u stanju sami voditi svoj izlazak iz krize bojim se da smo krizu i zaslužili.

Vidi isto: Gotovac

 

 

Comments

comments

%d bloggers like this: