Prvo su bile Pjesme: Yellow Submarine, sjećam se danas kada sam je prvi puta čuo na radiju u spavaćoj sobi koju smo kao djeca dijelili sa roditeljima. Zaljubio sam se. Potom, dosta kasnije, Children of the Revolution koji smo dan i noć slušali u ljeto 1972 ili ’73 sa Daškinog Mangiadisca. Od Svena sam posudio Sweetovce, Sladeovce i Sparkse čija je This Town ain’t Big Enough for Both of Us bila iduća Pjesma. Tu sam već bio gotov i za Božić 1974 sam sa Jankom dobio/kupio Albume: Burn, Deep Purple, Mark 3 debut, i Brain Salad Surgery od Emerson, Lake and Palmer. Tako je počelo sa LPijima i ubrzo se stvorila gruda suvremenih hard rock i rock Albuma koja mi je odredila život: Stormbringer, In Rock, Deep Purple; This Town Ain’t Big Enough for the Both of Us i Propaganda, Sparks; Sweet Dreams, Uriah Heep; War Child, Jethro Tull; Dark Side of the Moon, Pink Floyd, David Bowie Live i Diamond Dogs; Sabbath Bloody Sabbath, Black Sabbath; Absolutely Live od Doorsa, koji smo slušali sa frendovima uz crvene i plave žarulje koje smo stavljali u lampe našeg stana u neboderu kada bi roditelji otišli na večere ili na put.

Houses of the Holy, od Zeppelina, Nursery Rhymes i Lamb Lies down on Broadway od Genesisa svi doneseni iz Italije sa skijanja i malo kasnije istraživanje onog što im je prethodilo, Janis Joplin koju sam skužio u dokumentarcu u Kinoteci i Jefferson Airplane koji su mi roditelji donijeli iz SAD. Na samom početku Bijelo Dugme prvi album, Time drugi pa onda prvi, YU grupa prvi, Pop/Rock Mašina, Grupa 220, Slike, Drago Mlinarec, Rođenje koji su pokazivali da smo svi mi rock, bili su esencijalni u pojačavanju osjećaja pripadanja i snage lokalnoga i na neki neizravan način pripremili sve nas za domaći novi val. Sjećam se kako sam slike i Rođenje koje sam puštao glasno ljeti kada su prozori bili otvoreni ne bi li Komad i Mlinarec koji su mi bili susjedi čuli da slušam njihove ploče kada su prolazili ispod prema svojoj kući na Vrbiku. Sa XII kata nisam ih uspio dosegnuti. Kupovati prvi Bad Company i Physical Graphitti od Led Zeppelina u real time-u sa omotima koji su mirisali na tiskaru, te ih slušati u mirna vruća ljeta bila su neka od najvećih privilegija odrastanja koja mogu zamisliti.

Potom su bili Tulumi na kojima su se do raubanja slušali Goat Heads Soup i besmrtna Angie od Stonesa, Abraxas i Black Magic Women od Santane, prvi Paul Simon solo… Nezaboravna Angie i Santanina Samba Pa Ti na vrućim lipanjskim rođendanima uz prve poljupce…  Poslije toga slušaonice, ona Mire Križića na kojoj sam učio o Bluesu, Sonny Boy Williamson, Clark Terry-u, Howlin’ Wolf-u i kasnije o jazzu.

U ožujku 1974. sam u crvenom puloveru sa V izrezom koji mi je mama štrikala i plavoj dolčeviti sa Svenom otišao u Dom Sporova na koncert Deep Purplea sa Stormbringer turneje i to je bilo to, nova civilizacija koja je nadomjestila 2500 godina razvoja zapadne kulture dobila je svojeg stomilijuntog pripadnika! Igor je slušao Tullovce, Cat Stevensa, George Bensona, Billy Cobhama… Božo Canovce, Crimsone, Manovce, Amon Duul… Snoopy Hendrixa, Paca de Luciu… Drugi friend od kojeg sam kupio prvi kazetofon, i čuo ploče Judas Priest, Frank Marina, Rush… Nakon toga mi je Rory Gallagher otvorio vrata iz rocka prema bluesu, pa je došao punk sa teddyima i rockabilly kulturom koja me odvela prema country glazbi i otvorenosti prema svim žanrovima pod utjecajem Dražena Vrdoljaka.

Tamo negdje bliže početku kupio sam treći album od Cockney Rebel, pa onda bio i na njihovom Koncertu u Zagrebu koji je počeo dosta loše, da bi ga Steve Harley preokrenuo maestralnim vriskom oko prve trećine koji me naučio značaju izvedbe u živo. Potpisivanja albuma uživo u Jugotonu u Bogovićevoj, sa Harleyem, i pogotovo ono sa Dugmetom kada je puklo staklo i band iskočio kroz izlog u raju koja se razmicala kao more pred herojima ulice, Bebek sa bijelim šalom i iz tišine rođena pjesma Što bi dao da si na mome mjestu – sigurno su neki od najvećih trenuta rock kulture kojima sam svjedočio.

Loši koncerti učili su me značenju tolerantnosti i znatiželje i svi osim do danas neopisivo dosadnih Procol Haruma ili je to bio netko drugi, bili su velika škola. Cat Stevens me naučio kako svaki umjetnik pa i onaj koga nisi slušao može dati vrhunski užitak i da treba ići slušati u živo svakoga tko ima hrabrosti i volje izaći na stage. Ike and Tina Turner dva puta, John Mayall tri puta učili su me kako je važno vidjeti glazbenike u različitim fazama. Jethro Tull, Santana, Elton John, za kojeg sam bio zaboravio da sam ga vidio uživo, Frank Zappa, Rolling Stones 20. lipnja 1976. i potom fantastično vruće ljeto 1976 u Engleskoj, a na jukeboxima Fool to Cry sa Black and Blue od Stonesa, Bohemian Rapsody i You’re my best friend od Queen, Rainbow, Don’t go Breaking My Heart, Elton John i Kiki Dee, i komercijalni soul/funk. Bob Dylan Desire. Kod njega sam naučio da koncerti mogu biti dobri i loši, onaj iz Ljubljane i preloši, ali nema veze. Fanovska faza bila je prepuna emocija. I danas sam ponosan na svoj petnaestogodišnji dlan kojim sam, uz obilnu pomoć sline, na prašnjavim bokovima šlepera kojima su Rolling Stonesi doveli svoju opremu u Zagreb parkiranima na još neasfaltiranom parkiralištu Doma Sportova četiri sata prije početka koncerta ispisivao velikim tiskanim slovima ime grada u kojem su gostovali: ZAGREB.
Kada je Bob Marley osvanuo na naslovnici NMEja, ili je to bio Melody Maker, nakon koncerta u Londonu 1975 mislio sam da je nastupila propast rocka koji sam volio i zgroženo sam se opirao sve dok Saša Zalepugin nije na Nedjeljnom popodnevu pustio Anarchy in the UK ili je to bio God Save the Queen. To je bilo tako senzacionalno snažno i istinito da smo svi mi u vijeću dugokosih u ponedjeljak prije predsata šutke kimnuli glavama u potvrdu prihvaćanja jer smo znali da je novi rock tu da ostane. Mi smo tad imali rijetku privilegiju da smo bili dovoljno stari da smo proživjeli kraj hippy ere kao svoj, a da dovoljno mladi da novi val proživimo kao drugu mladost. London Calling u SC me pogodio kao gromom, do dans se sjećam kako su mi koljena klecala kada sam zaplesao. Ja sam prihvaćanjem kratke kose kao simbola koji se kosio sa dostadašnjim simbolom duge kose, te uvjerenja koji su iza tih simbola stajali ostao plastično uvjeren da je posljedica volje da promijenim vlastita uvjerenja bila nagrađena neopisivo zabavnim periodom novog vala. Ta mi je lekcija ostala čitav život i mislim da bi ostanak u prvotnom uvjerenju dugokosog rocka bilo stvarno žalosno u trenutku kada se toliko toga uzbudljivog događalo u razvoju novog vala. Bili smo generacija koja je proživjela dvije mladosti, obadvije nevjerojatno zabavne i stimulativne.

Ima toga još, još puno za ispričati…