Održao sam 3. lipnja radionicu na konferenciji OBRAD pod nazivom Zanemareni alati SVUG-a (suradnja visokog obrazovanja i gospodarstva) – intelektualno vlasništvo i zaštita patenta. Slijedi sažetak teza koje sam iznio tom prilikom, pripremljen za objavu zbornika konferencije:

Mladen Vukmir je održao radionicu posvećenu mogućim poboljšanjima u praksi korištenja intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj, s osobitim osvrtom na pitanja protoka informacija i povezivanja znanosti i gospodarstva. To je područje ocijenio kao deficijentno u hrvatsoj poslovnoj praksi i jednim od razloga zaostajanja hrvatskog gospodarstva. Vukmir je istaknuo da se Republika Hrvatska tijekom četvrt stoljeća svoje samostalnosti opredijelila graditi demokratsko društvo zasnovano na tržišnom gospodarstvu. Nema nikakve dvojbe da takav smjer razvoja i političkog opredijeljenja u uvjetima modernih društvenih zajednica pretpostavlja oslanjanje na nematerijalnu imovinu u gospodarskim djelatnostima i korištenje intelektualnog vlasništva u proizvodnim i trgovačkim transakcijama. Međutim, kako je istaknuo, proizlazi da je Hrvatska tu zadaću ili shvatila površno i olako ili bi se, uz malo pretjerivanja, moglo reći da je Hrvatska društvena i poslovna zajednica naprosto neadekvatno obrazovana za korištenje nematerijalne imovine.

Naime, smatra Vukmir, u Republici Hrvatskoj niti u jednom trenutku u zadnjih četvrt stoljeća nije postojala jasno izražena i determinirana politička volja da se gospodarstvo zasnuje na iskorištavanju intelektualnog vlasništva. Analiza procesa privatizacije potvrđuje tu tvrdnju jer niti jedno jedino trgovačko društvo koje je u taj proces ušlo nije iz njega izašlo a da bi mu bila procijenjena vrijednost nematerijalne imovine. Činjenicu da je hrvatsko društvo u cjelini slijepo no vrijednost nematerijalne imovine, potvrđuje činjenica da niti najglasniji kritičari neuspješne hrvatske privatizacije ne kritiziraju samu činjenicu da se privatiziralo bez procjene vrijednosti nematerijalne imovine. Moglo bi se zaključiti da nema jasnije potvrde da je percepcija vrijednosti nematerijalne imovine odsutna u Hrvatskoj u cijelosti.

Nadalje, ističe Vukmir, ne samo da Vlada RH nikada do sada nije održala niti dio jedne svoje sjednice posvećen pitanjima intelektualnog vlasništva i njegovog upravljanja, nego niti hrvatski poduzetnici i uprave trgovačkih društava sasvim očito ne percipiraju ulogu nematerijalne imovine kao strateško pitanje, te mu sukladno tome ne pridaju odgovarajuću pažnju. Posljedica je tih neadekvatnosti situacija u kojoj gotovo da i nema sustavnog upravljanja intelektualnim vlasništvom u većini trgovačkih društava u RH, te da gospodarstvo i stanovništvo koje je sklono percipirati se kao siromašno društvo nikako ne uspijevaju pokrenuti korištenje intelektualnog vlasništva za stvaranje dodatne društve vrijednosti i postati konkurenti svojim takmacima na zajedničkom tržištu.

U konačnici, važno je naglasiti da naša frustracija sporim društvenim napretkom i još sporijim stvaranjem dodane vrijednosti u gospodarstvu stvaraju dojam da Republika Hrvatska nije u stanju završiti vlastitu tranziciju u moderno demokratsko i tržišno društvo za koje se opredijelila. Vukmir smatra da treba stoga jasno reći da izlazak iz tranzicije koja traje već više od dvadeset godina doista neće biti moguć dok Hrvatska ne afirmira nematerijalnu imovinu i njezinu pravnu zaštitu kao centralnu društvenu vrijednost i započne njome adekvatno upravljati. Paradoksalno je pri tome da u RH obrazovni sustav, od najviše razine, pa do studenata koji završavaju studije, apsolutno ne priprema sudionike za korištenje intelektualnog vlasništva već čitavih četvrt stoljeća. Niti naši profesori, niti znanstvene i obrazovne institucije većinu toga vremena nisu smatrale potrebnima akademski obrazovano stanovništvo pripremiti na korištenje intelektualnog vlasništva. Niti studenti prirodnih niti društvenih znanosti tijekom svojeg studija nisu bili u prilici steći znanja koja bi im bila potrebna da RH pokrenu u smjeru korištenja mehanizama iskorištavanja nematerijalne imovine, iako je sasvim jasno da druga društva koja imaju uspješni razvoj upravo takva znanja koriste na svoju dobrobit. Moglo bi se stoga zaključiti da nije pretjerivanje tvrditi da društvena zajednica u Hrvatskoj pokazuje znakove ozbiljnog pomanjkanja talenta da svoje proizvodne probleme riješi na odgovarajući način. To odsustvo talenta prvenstveno je uvjetovano neadekvatnim obrazovanjem.

Stoga, zaključuje Vukmir, valja uputiti na neke konkretne korake koji bi mogli dovesti do promjene ovog stanja. Kao što je potrebno mijenjati društvenu klimu skepse prema poduzetništvu, tako je nužno stvoriti sliku vrijednosti nematerijalne imovine kao centralne društvene vrijednosti. Potrebno je ne samo mijenjati akademsko obrazovanje, nego i klimu u vrtićima i osnovnim školama adresirati na način da se afirmira vrijednost stvaranja dodane vrijednosti u proizvodnji i učiniti vidljivim da je takva vrijendnost zaštitiva i da njome valja adekvatno upravljati kao strateškom društvenom vrijednošću. Potrebno je uprave trgovačkih društava izložiti dodatnom obrazovanju i učiniti im vidljivim na koji način njihovi konkurenti stvaraju dodanu vrijednost putem stvaranja i adekvatnog upravljanja nematerijalnom imovinom.

Nadasve je potrebno aktivirati mehanizme suradnje gospodarstva i znanstvenih ustanova, jer se upravo taj mehanizam pokazo ključnim u stvaranju dodane vrijednosti u gospodarstvima onih zemalja koje su ostvarile rast gospodarstva zasnovan na korištenju nematerijalne imovine. U tome je smislu Vukmir iznio i primjere uspješnih vidova uspostave sustava zasnovanog na suradnji javnog i privatnog sektora te znanosti, kao što je to «triple helix» i drugi. Na početku predavanja iznesen je i pregled prava intelektualnog vlasništva u tradicionalnom obliku uz što je i demonstrirana neodrživost tradicionalne podjele na autorsko pravo i prava industrijskog vlasništva kao i druge točke pritiska promjena na postojeći doktrinarni modela zaštite prava intelektualnog vlasništva.

U nastavku radionice obrađena su i neka konkretna pitanja i «best practices» država koje, kao Izrael ili Danska, imaju puno uspješniji sustav povezivanja gospodarstva i znanosti, te su navdene i neke konkretne mjere koje mogu pospješiti korištenje zaštite prava intelektualnog vlasništva u znanstvenim institucijama, poput uvođenja ureda za transfer tehnologije i sustava selekcioniranja inovacija i izuma sa vlasititm mrežama pravilnika i kriterija koiji doprinose uspješnoj selekciji izuma prije ulaska u proces zaštite.

Tijekom radionice sudionici su imali priliku postavljati pitanja koje su koristili u više navrata. Čini se da je od osobitog interesa bilo područje obrazovanja o intelektualnom vlasništvu oko kojeg je bilo postavljeno nekoliko pitanja, te pitanja iz domene praktičnih aspekata zaštita izuma patentima. U tome je pogledu bilo i konkretnih pitanja od kojih s neka zaslužila i dugotrajnije razmatranje izvan okvira radionice.