Autor: Dubravko Jagatić

Foto: Damil Kalogjera /Miroslav Zadro

Priznati svjetski stručnjak za nematerijalnu imovinu i intelektualno vlasništvo, magistar pravnih znanosti Mladen Vukmir ovih je dana primio veliko svjetsko priznanje za svoj rad – prestižnu nagradu International Trademark Association President’s Award? 

Iza nekadašnjeg novinara i glazbenog kritičara Poleta Mladena Vukmira izuzetno je bogata i uspješna karijera koja ga je dovela na sam vrh globalne organizacije International Trademark Association. Riječ je o organizaciji nastaloj pod imenom United States Trademark Association još 1878. godine u New Yorku, a koja se tijekom godina postepeno pretvorila u globalnu organizaciju, te 1993. godine preuzela ime koje i danas nosi. President’s Award svake se godine dodjeljuje jednoj ili više osoba ili organizacija za postignuća temeljem rada u tijelima INTA-e, koje kroz rad u raznim odborima i radnim skupinama postignu izuzetne rezultate za Asocijaciju ili za intelektualno vlasništvo, uvodeći pri tome inovativne pristupe ispunjavanju misije INTA-e, te zahvaljujući kojem se na taj način unaprijeđuje na globalnoj razini zaštita intelektualnog vlasništva, te koji svojim djelovanjem utječe na samo postojanje International Trademark Association.

Koliko je u pitanju moćna i velika organizacija govori podatak da se sastoji od više od 7.200 organizacija iz 187 država koji godišnje kolektivno doprinose gotovo 8,8 trilijuna eura globalnom BDP-u. Organizacije koje su članice INTA-e broje oko 32.000 stručnjaka za zaštitu znakova koji uključuje i vlasnike brandova iz velikih korporacija kao i malih i srednjih poduzetnika, odvjetničkih ureda pa čak i neprofitnih organizacija ali i pojedine profesore i studente. Godišnji sastanak INTA-a redovno okuplja preko deset tisuća profesionalaca na području zaštite intelektualnog vlasništva, a ovogodišnji sastanak, koji se održava online, okupio je gotovo tri tisuće petsto sudionika.

Upravo zbog svega spomenutoga, International Trademark Association President’s Award koja je ove godine dodijeljena Mladenu Vukmiru izuzetno je veliko priznanje. 

Mladen Vukmir je nakon studija prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio poslijediplomski studij s titulom Magistra prava intelektualnog vlasništva na Franklin Pierce Law Center, Concord, New Hampshire u SAD-u. Bio je gostujući odvjetnik u odvjetničkim uredima: Fenwick & West, Palo Alto u SAD-u, Monahan Duhot u Parizu u Francuskoj i Pavia & Ansaldo u Milanu u Italiji. Radio je na pitanjima transfera tehnologija u specijaliziranoj agenciju Ujedinjenih naroda UNIDO u Beču. Odvjetničko društvo VUKMIR I SURADNICI utemeljio je 1991. godine. Početkom devedesetih bio je stručni savjetnik pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo (DZIV) u Zagrebu u vrijeme njegova osnivanja nakon čega je upisan ka patentni zastupnik i zastupnik za žigove ovlaštenim za zastupanje pred DZIV-om i Europskim patentnim uredom. Član je brojnih međunarodnih organizacija kao što su AIPPI, IBA, ITechLaw, GALA, INTA, LES i UIA. Autor je brojnih članka te čest predavač o temama s područja intelektualnog vlasništva. Redovito predaje kao gostujući predavač na diplomskom ili poslijediplomskom studiju na Pravnom Fakultetu u Zagrebu, a kao redovni predavač predavao je na American Institute of Management and Technology u Dubrovniku (Rochester Institute of Technology, NY, SAD), i na poslijediplomskom studiju LIPIT pri Georg-August Universitet-u u Goettingenu, Njemačka.

Arbitar je za domaće sporove pri Stalnom izbranom sudištu Hrvatske gospodarske komore, panelist pri Administrativnom panelu za domene WIPO-a (UDRP), Češkom Arbitražnom Sudištu u Pragu (.eu) i CARNet-u (.hr), medijator pri Međunarodnom institutu za sprječavanje i rješavanje sporova (CPR) u New Yorku, CEDR sustavu online medijacija u Londonu, i pri INTA Medijacijskom panelu za žigove, Hrvatskoj udruzi za mirenje (HUM), te certificirani izmiritelj Međunarodnog instituta za medijaciju (IMI). Od 2011. do 2019. godine biran je za predsjednika AIPPI Hrvatska, a od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2014. bio je članom Upravnog odbora International Trademark Association (INTA). Tijekom karijere je bio savjetnik raznim domaćim i međunarodnim organizacijama, poput Ministarstva znanosti i tehnologije, Svjetske organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO), Svjetske banke i Europske komisije (programi CARDS 2002. i IPA 2009. te PLAC 2017.) te je član Vijeća GLG. Počasni je generalni konzul kraljevine Danske u Zagrebu, dva puta odlikovan ordenom časti Dannebrog.

Kako ste primili vijest da ste dobitnik INTA President’s Award? Jeste li bili jako uzbuđeni?

Hvala na ovome pitanju, budući da doista jesam bio uzbuđen – jednom kad sam shvatio o čemu se radi….  Naime, kada sam toga jutra otvorio računalo da pogledam novo pristigle poruke, vidio sam jednu za koju sam početnu shvatio kao poziv da predložim dobitnika INTA President’s Award za iduću godinu. Nije mi palo na pamet da bi to moglo biti išta drugo, toliko malo ljudi dobije INTA President’s Award da mi se nije učinilo mogućim da to budem ja. Kada sam ponovno čitao ne bih li razumio točnije o čemu se radi, shvatio sam da me obavještavaju da sam ja ovogodišnji dobitnik. Bio sam uzbuđen, jer, koliko mi je poznato, osim iz dobitnika iz SAD, Velike Britanije, Njemačke i Nizozemske nitko drugi u Europi nije do sada dobivao ovu nagradu. Tek prošle godine INTA je odlučila proširiti nagradu i na dobitnike za doprinose iz Australije i Afrike zbog svoje sve globalnije prirode. Moji osjećaji bili su dominantno osjećaji velike zahvalnosti kolegama koji su prepoznali moj doprinos, ali i osjećaj skromnosti u punoj svijesti o doista velikom postignuću kakvo me nenadano snašlo.

Što je pisalo u obrazloženju nagrade koja je ove godine pripala vama?

Prema obrazloženju koje sam primio, ispada da sam nagradu prvenstveno dobio za moju spremnost da mijenjam postojeće stanje i doprinesem boljitku svjetske zajednice. Vrlo sam ponosan da je pored mojih stručnih kvalifikacija prepoznata i ova moja, neki bi rekli idealistička, ali meni se čini vrlo praktična osobina.

Ayala Deutsch, ovogodišnja Predsjednica INTA-e na koncu je na ovaj način istakla ono što sam rekao da mi je najdraže u obrazloženju: “Rijetko naiđete na nekoga tko se više zalaže da svijet učini boljim mjestom od gospodina Vukmira. Pored dosljednog izvrsnog rada u Udruzi, strastven je i u svim aspektima izgradnje boljeg svijeta za buduće generacije. Duboko poštujem njegova postignuća i čestitam mu na ovoj počasti.”

Osim toga, posebno su istaknuti moji doprinosi na području unaprjeđivanja metoda rješavanja sporova na bazi interesa, kako mi nazivamo metode kao što je medijacija i druge metode ADR, te pored toga osobito rad na unaprjeđivanju odgovornosti korporacija koje su vlasnici brandova na području društvene odgovornosti (CSR), kao i nastojanja da se podigne odgovornost korporacija i vlasnika brandova na području održivosti i odnosa sa okolišem.

Što konkretno ta doista vrijedna nagrada na globalnom nivou znači za vaš posao u budućnosti?

Preda mnom je velika zadaća vođenja jedne druge organizacije za intelektualno vlasništvo, Europskog udruženja za žigove ECTA, čiji sam sada Prvi Dopredsjednik. Naravno, vidljivost koju osigurava dobitak INTA President’s Award, na neki način pojačati će moju osobnu vidljivost kada budem izabran na mjesto Predsjednika ECTA-e, a time i olakšati rad toj Asocijaciji na području njenog djelovanja. Budući da je INTA tako velika i snažna organizacija, onda nagrada njezine Predsjednice znači puno u bilo kojem profesionalnom kontekstu u kojem se mogu zateći.

Osim za mene osobno, ova nagrada biti će globalno zamijećena i kao priznanje stručnjaku iz Hrvatske, zemlje koja, iako ima velikih izumitelja, mnogima nije na umu kao središte izvrsnosti na području prava intelektualnog vlasništva. U tome kontekstu ova nagrada dobiva još veće značenje.

Od 2012. do 2014. godine i sami ste bili član upravnog odbora International Trademark Association (INTA). Jeste li tada bili u prilici utjecati na neke globalne odluke kada su u pitanju zaštite znakova i brandova?

Izbor u Board INTA-e doživio sam također kao ogromno priznanje. Naime od trideset članova koliko broji sastav Board-a u bilo kojem trenutku, samo deset članova Board-a biraju se iz redova pridruženih članova, većinom pružatelja pravnih usluga jer je dvadeset rezervirano za članove nositelje žigova kao punopravne članove INTA. Valja imati na umu da je INTA prvenstveno udruga članova koji su nositelji prava žiga, odnosno vlasnika brandova. Kada uzmete u obzir da svake godine iz čitavoga svijeta tek par pridruženih članova iz reda pružatelja pravnih usluga bude birano, postaje jasno kako je velika konkurencija za tih par mjesta.

Kao član Upravnog odbora INTA nisam imao prilike izravno utjecati na donošenje globalnih odluka u pitanjima zaštite znakova i brandova, međutim razina protoka informacija koji kao član Board-a pojedinac dobije podiže razinu svijesti o tome kako sustav funkcionira u cijelosti. Kada razumijete kako su ti procesi dugotrajni i složeni, tada bolje razumijete kako i sudjelovanjem u donošenju odluka na razini INTA-e ipak posredno, kao pojedinac dobivate privilegiju utjecati na razvoj globalnog sustava zaštite. Sudjelovanje u neformalnim dijalozima kojima se ispituju mogućnosti promjene sustava izuzetno su zanimljivi.

Sjećam se tako neformalnih razgovora sa MEP, predstavnicima Piratske stranke u Europskom Parlamentu u kojem smo dobili vrlo jasna objašnjenja čemu se oni protive, a što podržavaju u postojećem sustavu zaštite intelektualnog vlasništva. Jednom kada dobijete takve informacije puno vam je jasnije u kojem smjeru su promjene moguće ili poželjne, a dobijete i priliku jasno izložiti svoja stanovišta. 

Gotovo da bi se moglo reći, da rad u ECTA-i, kao organizaciji koja predstavlja korisnike sustava zaštite intelektualnog vlasništva, na neki način donosi priliku još izravnijeg sudjelovanja u procesima upravljanja sustavom. U tim dijalozima sa ECTA-inim sugovornicima, kao što su to Europski zavod za intelektualno vlasništvo (EUIPO), Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) ili pojedine Uprave Europske komisije (DG Trade, Grow, Just, Connect, Agri, Taxud i drugi), ECTA, kroz rad svojih povjerenstava, doista aktivno asistira na iznalaženju novih zakonodavnih rješenja koji će pogodovati europskom gospodarstvu.

Kada govorimo o intelektualnom vlasništvu i autorskim pravima koji su između ostalog i vaše područje djelovanja, kako bi opisali stanje u Hrvatskoj danas? Jesu li ljudi u Hrvatskoj osviješteni po tom pitanju?

Što se tiče stanja u Hrvatskoj, mislim da kao i u nekim drugim područjima nemamo još razloga za pravo zadovoljstvo. Iako smatram da smo u hrvatskoj čest previše kritični prema vlasitim postignućima koja su u mnogim područjima vrlo značajna, moram reći da na području prava intelektualnog vlasništva preostaje mnogo za učiniti. To ne znači da u Hrvatskoj nismo proteklog desetljeća ostvarili ogroman napredak na području zaštite intelektualnog vlasništva, najvjerojatnije prvenstveno zbog ulaska u Europsku Uniju. Budući da je korištenje intelektualnog vlasništva esencijalno na zajedničkom tržištu, ta činjenica gura naše poduzetnike da usvoje ta pravila igre. Tako su primjerice natječaj u kojima su uvjeti za dobivanje sredstava postali gotovo svakodnevnica i naši se poduzetnici sada redovno susreću sa prilikom da svoj inovacije, trgovački identitet ili autorska djela i oblikovanje tako kvalitetnije štite i njima kvalitetnije upravljaju u svrhu ostvarivanja gospodarskog uspjeha.

Činjenica je pak, da mi prema kriteriju korištenja nematerijalne imovine u poslovanju ipak do daljnjega ostajemo tranzicijska zemlja, jer sve dok korištenje nematerijalne imovine i intelektualnog vlasništva ne postane središnja osnovica poslovanja većeg dijela gospodarstva mi naprosto ne možemo dovršiti tranziciju. Svima nam je tranzicije dosta i željeli bismo da je ona za nama, ali ćemo se morati strpiti i dodatno potruditi.

Budući da je naše bivše domaće tržište potpuno integrirano u sadašnje domaće tržište, a to je zajedničko tržište EU, nemamo drugog izbora nago se služiti sredstvima koji naši tržišni takmaci koriste da ostvare tržišnu prednost. Naš bi cilj trebao biti da na zajedničkom tržištu hrvatske tvrtke ostvaruju vodeće rezultate, a to neće ići bez da igramo prema uspostavljenim pravilima i kriterijima. Da je taj napredak moguć počinje se nazirati upravo tijekom ove teške godine. Ipak, tu razinu ravnopravnosti sa našim tržišnim uglavnom još nismo dostigli, i našem obrazovnom sustavu preostaje zadaća da o optimalnim načinima korištenja i izgradnji strategije korištenja nematerijalne imovine i intelektualnog vlasništva kvalitetno obrazuje sve koji ulaze na tržište radne snage. Ta se znanja treba stjecati već od vrtića, osnovne i srednje škole, pa do fakulteta i poslije diplomskih studija.

Jednom ste prilikom izjavili da vas naše društvo podsjeća na djecu koja još nisu naučila govoriti kada ste pričali o vrlo malom broju ljudi u Hrvatskoj koji uopće razumiju zapravo zaštitu znakova naglašavajući ogroman raskorak između općeg društvenog razvoja i individualnih interpretacija toga što se stvarno događa. Zašto?

Pa, pri tome sam vjerojatno mislio upravo na činjenicu da ulogu i pravila korištenja intelektualnog vlasništva naprosto treba naučiti, kao što učimo govorit, pa potom učimo pisati i čitati, pa tako postepeno usvajamo znanja sve do post-doktorske razine. Nažalost, u hrvatskom sustavu obrazovanja znanja o intelektualnom vlasništvu stječe vrlo mali broj ljudi, pa tako nit pravnici nemaju intelektualno vlasništvo kao obvezni nego samo kao izborni predmet. O ostalim profesijama, kao što su to dramski ili likovni umjetnici, inženjeri strojarstva ili agronomije bolje da ne govorimo. Susreti sa IV su sporadični i skučeni i brojni stručnjaci na svome području izlaze na tržišta bez da su adekvatno pripremljeni za korištenje nematerijalne imovine koju će stvoriti vlastitom kreativnošću.

Nadovezujući se na gornje pitanje moram spomenuti jednog svojeg kolegu iz Velike Britanije koji mi je jednom ovlaš spomenuo da mu je jedno od najizazovnijih predavanja u životu bilo objasniti polaznicima vrtića u koji su išla njegova djeca o tome što je intelektualno vlasništvo i što je priroda njegovog posla. Iz toga primjera lako možemo vidjeti da druga društva ulažu drugačiju vrstu napora u obrazovanje svojih stanovnika nego što to mi činimo i da su kao posljedica, vjerojatno mnogo spremniji zauzeti vodeće tržišne pozicije uz korištenje intelektualnog vlasništva na pravi način. Kada kažem na pravi način, želim time reći da ne treba na korištenje IV prvenstveno gledati u njenom defenzivnom načinu, kao obranu od kopiranja. Naime, pravo razumijevanje korištenja intelektualnog vlasništva jest kao sredstvu upravljanja nematerijalnom imovinom, odnosno nastankom, rastom, valorizacijom i održanjem nematerijalne imovine.

I sami ste sudjelovali u kreiranju Zakona o autorskim pravima 1994. godine. Trenutno je u izradi novi Zakon o autorskim i srodnim pravima. Jeste li kao vrhunski stručnjak za to područje pozvani da sudjelujete u pisanju novog Zakona? Kako to komentirate?

Točno je da sam prilikom ranijih zakonodavnih priprema na području autorskih i srodnih prava sudjelovao kao stručnjak u radnim skupinama za izradu zakona o autorskom i srodnim pravima, i to ne samo u devedesetima nego i prilikom izrade prvog modernog Zakona o autorskim i srodnim pravima početkom ovog stoljeća. Prilikom izrade najnovijeg zakona tijekom ove godine pomagao sam samo kao savjetnik pojedinim granama audiovizualne industrije kako bi zaštitili od erozije ranije stečena prava u procesu izrade nacrta Zakona, ali nisam sudjelovao i u radnim skupinama za izradu Zakona.

Ja sam uslijed brojnih obveza u inozemstvu bio nešto manje prisutan na domaćoj sceni. Nemam saznanja niti tko je skupine sazivao pa ne mogu niti pretpostaviti zašto nisam bio pozvan. Istina je da sam u tome periodu jako puno putovao pa potom imao ozbiljnu zdravstvenu epizodu, pa se nisam niti stigao puno pitati što se događa sa izradom Zakona.

Praćenje zakonodavnih promjena na autorsko-pravnom području donekle je frustrirajuće jer se promjene svode na krpanje postojećeg stanja uz male pomake prema stvarnim potrebama. Osobno vjerujem da je došlo vrijeme za velike, sistemske promjene, za reviziju tzv. Pariškog i Bernskog sustava zaštite intelektualnog vlasništva.  Stoga je žarište mojeg rada danas usmjereno na sistemska, strateška pitanja sustava zaštite intelektualnog vlasništva u cjelini, a ne samo autorskog prava. Ipak, autorsko pravo ostaje moje prva ljubav i ima neizbrisivo mjesto u mojim interesima ne samo iz osobnih nego i iz praktičnih razloga. Naime, upravo na području autorskog prava najlakše je rano uočiti probleme koji se javljaju i neadekvatnosti koje se rađaju u odnosu pravnog sustava i društvenih zajednica. Upravo zbog povećane potrebe za stalnim usklađivanjem uslijed tako visoke neadekvatnosti propisa, tržišta i modernih vidova stvaralaštva autorsko i srodna prava doživljavaju stalne promjene propisa, ali je po meni njihova priroda nedovoljno radikalna da bi stabilizirala stanje i pomogla gospodarstvu.

Na što bi po vašem mišljenju trebalo posebno obratiti pažnju pri kreiranju novog Zakona o autorskim i srodnim pravima s obzirom da je u međuvremenu svijet izuzetno tehnološki napredovao, da su mediji dostupni svugdje i svakome i da je autorsko pravo i intelektualno vlasništvo važnije nego ikada do sada?

Odgovoriti ću na ovo važno pitanje na što općenitiji način jer vjerujem da bi nas ulazak u konkretne praktične momente odveo vrlo daleko. Vjerujem da su se od kraja devetnaestog stoljeća promijenile neke temeljne postavke na kojima je sadašnji sustav zasnovan. Primjerice, romantična ideja kreativnosti kao rezultata stvaralaštva nadahnućem darovitog pojedinca u potpunosti je zamijenjena idejom kreativnosti kao redovnom, svakodnevnom ljudskom djelatnošću zasnovanom na znanju, a ne inspiraciji. Naši propisi tu razliku ne uzimaju u obzir i odražavaju i dalje razumijevanje devetnaestog stoljeća. Ideje o rezultatima kreativne djelatnosti kao djelima koja spadaju u jasno predodređene kategorije i tako spadaju, primjerice ili u autorsko pravo ili u patente više ne odgovara današnjim rezultatima kreativnosti. Pojedine velike kompanije susreću se sa problemom da najvrjednija nematerijalna imovina koju stvore više nije lako odrediva kao jedno ili drugo pravo predviđeno Pariškom ili Bernskom konvencijom. Te zastarjele zasade treba temeljito ispitati i sa dosta mašte upustiti se i traženje podesnijih, i to prvenstveno jednostavnijih rješenja od ovih koje pruža sadašnji sustav. Konačno, sama doktrinarna podjela intelektualnog vlasništva na autorsko i srodna prava te na prava industrijsko vlasništvo nema u današnjem kontekstu osobitog smisla osim kao doktrinarni tradicijski folklor.

Istovremeno uz rad o kojem smo do sada razgovarali prilično ste angažirani i na jednom specifičnom projektu koji ni manje ni više već nudi svojevrsni spas planeta zemlje kroz inovativni projekt gea@275 odnosno uklanjanje velikog dijela godišnjih emisija CO2 ili na drugi način rečeno enormno veliko smanjenje efekta staklenika koji muči svjetsku zajednicu. O kakvom je projektu riječ?

Projekt GEA@275 je projekt koji nastoji, koristeći prirodne mehanizme života, dovesti do smanjenja broja čestica s 420 ppm (particles per milimeter) koliko smo imali prije pandemijskog obustavljanja djelatnosti, na povijesni prosjek planete koji se kretao oko 275 ppm. Ovaj projekt jedan je način oceanske sekvestracije ugljičnog dioksida, oživljavanje biološke pumpe kojim se bez štetnih posljedica uklanja ogromne količine ugljičnog dioksida iz oceana i iz atmosfere. Upravljanje procesom nastajanja morskog snijega, što je temelj toga mehanizma, bazirano je na nečemu što se svakodnevno događa u morima. 

Profesor Staša Puškarić je izumio proces pokretanja nastanka morskog snijega na bazi otkrića koje je napravio prije dvadesetak godina. Metoda koju je razvio dovela je do realistične mogućnosti sekvestracije velikih količina ugljičnog dioksida. To je jedini način poznat čovječanstvu da premjesti CO₂ iz biološkog u geološki ciklus. Visoka je skrupuloznost tog geo engineering pristupa u svijetlu modeliranja koje je profesor proveo, a profesor je inače geolog i oceanograf koji se danas bavi pitanjima okoliša. 

Da ste očito na pravom putu govori i podatak koji sam nedavno saznao, a to je da je doktor Puškarić nedavno pozvan u Norvešku na najveći i najmoderniji istraživački brod na svijetu Rev Ocean da se priključi odabranim svjetskim znanstvenicima upravo sa ciljem proučavanja spomenutih problema. Dokle ste stigli sa projektom gea@275? 

Do sada imali dva breakthrougha, od kojih je poziv na RevOcean najveći. Prvi je bio kada je projekt GEA@275 predstavljen u filmu Ice on fire koji je Appian Way Productions (producentska kuća Georgea i Leonarda DiCaprija) prošle godine napravio u koprodukciji s HBO-om i kompanijom Tree Media, redateljice Leile Conners. Uz pomoć zagrebačkog amerikanca Mark Gero-a i njegovog brata našao sam se pred više od četiri godine s DiCaprijom za snimanja filma The Revenant. Njegov otac George, koji je također sudjelovao, je jako zabrinut zbog emisija metana, a ako mi uspješno smanjimo staklenički efekt, onda se i oslobađanje metana usporava. Tada su oni radili na jedom filmu u kojem smo mi trebali biti predstavljeni, no bez da su nama išta rekli nismo na koncu ušli ušli u taj film. Njihov idući projekt, Ice on fire već je četvrti ili peti DiCaprijev ekološki film. Ice on Fire je film u kojemu, umjesto da alarmiraju gledatelje s posljedicama globalnog zatopljenja kao u ranijim filmovima, nastoje ponuditi neke odgovore na pitanje što se može napraviti kako bi se klimatska situacija poboljšala. Naša ideja je jedna od pet, šest ideja koje se spominju u filmu kao nešto što bi moglo spasiti planet.

U međuvremenu smo bili u Bergenu, u Norveškoj gdje je naša suradnica Hanne Edvardsen Jelavić ostvarila mnogo kontakata, više puta gdje odvojeno nudimo metode mjerenja raznih oceanskih fenomena njihovoj marikulturnoj industriji kako bismo se time pokušali financirati. Ondje gdje god se okrenete, nađete nekoga tko se bavi onim što vama treba u oceanografiji.

Drugi se proboj odnosi na poziv koji spominjete i koji je do prije godinu dana izgledalo kao potpuni, vrlo teško ostvariv science fiction. Naime, Profesor Puškarić je doista nedavno pozvan da sa svojim projektom bude gost znanstvenik na brodu koji se zove kao i novi znanstveni projekt – Rev Ocean. Riječ je o norveškom projektu koji je pokrenula bogata brodarska obitelj Røkke. Napravili su 183 i pol-metarski brod – jahtu, najmoderniji i najveći istraživački brod na svijetu. Rev Ocean ima 6 znanstvenih prioriteta, a GEA@275 ima 4 od tih u potpunosti, a preostala dva djelomično zadovoljena, a tu pripadaju segregacija ugljičnog dioksida, mikroplastika koju s teškim metalima vretena morskog snijega skupljaju i sustav mjerenja kojim se ustanovljuje što će se točno događati u oceanima prije nego li počnemo proizvoditi morski snijeg. Profesor Puškarić je svjestan određenih grešaka u oceanskom mjerenju CO₂ koje zapravo diskvalificiraju sveukupne znanstvene podatke o CO₂ u oceanima. Za precizno mjerenje trebamo proizvesti instrumente koji nisu jeftini. Iako od samog početka žele ugostiti projekt GEA@275 na brodu, pitanje je hoćemo li uspjeti sakupiti sredstva da se opremimo potrebnim instrumentima, jer se radi o trošku od više milijuna eura. Trenutno bezuspješno pokušavamo dobiti sredstva iz europskih fondova i izraditi instrumente kako bismo mogli isploviti u idućih dvije do tri godine.

Je li doista u pitanju revolucionarno otkriće potvrde li se sve teze doktora Puškarića?

Da, bez ikakve sumnje. Radi se o revolucionarnom otkriću u znanstvenom smislu jer je se radi o potpuno novom razumijevanju određenih značajnih procesa života na planeti. Kako bi došli do potvrde o valjanosti teza prof. Puškarića moramo provesti rigorozni znanstveni peer review na osnovi istraživanja in situ koja tek predstoje i za koja se nadamo da će biti moguća u okviru RevOcean projekta.

U kojoj mjeri zapravo klimatske promjene po vašem mišljenju utječu na globalnu integraciju i na neki način tjeraju svjetsku zajednicu na zajedničko djelovanje?

Faktična globalna međuovisnost ne nalazi još uvijek odgovarajući odraz u političkom sustavu upravljanja. Ogroman je raskorak između naših potreba i stvarnog stanja. Proces usklađivanja potreba i stanja zastaje i radi neučinkovito. Čini se kao da nacionalne države imaju poteškoća konstruktivno biti dio procesa takvog usklađivanja, sam politički proces sve češće postaje talac zlonamjerne zloporabe. Situacija jest više nego izazovna. Iako su rizici da odskližemo u populističke, demagoške ili čak totalitarne sustave povećani, moramo imati na umu da je u složenim društvima kao što su naša danas, volatilnost društvenih povećana. Drugim riječima iako su i rizici veliki, šanse da se krene u bilo koje smjeru, pa tako i u pojačane reforme, međusobno su jednaki. Živimo u vremenu velikih promjena i šanse za smislene reforme samo se povećavaju.

Što se tiče globalne integracije ja na to, kao i na mnoge druge društvene procese gledam rado u analogiji sa prirodnim znanostima. Tako, baš kao što drugi zakon termodinamike ne dopušta sustavu da se vrati u početno stanje, pa će tako tintu prolivenu u bazen ostati fizikalno nemoguće vratiti u bočicu iz koje je prolivena. Na taj način ja ne vidim mogućnost da se faktična svjetska integriranost koju smo dosegli vrati u početno stanje odvojenosti plemena homo sapiensa. Svako nastojanje da se integracija ograniči ili zaustavi samo povećava nestabilnost sustava i smanjuje kontrolabilnost tijeka društvenog razvoja.

Zanimljivo je da aktualna pandemija izazvana COVIDOM-19, ma koliko opasna bila nije svejedno ujedinila svjetsku zajednicu na zajedničku borbu već se svaka zemlja bori sa tim virusom na svoj način. Kako to komentirate?

Moje opažanje u pogledu pandemije Covid-19 na tragu je vašeg pitanja koje se odnosi na fragmentarnost odgovora na zdravstvene izazove. Na neki način, upravo je ta razina nemogućnosti koordiniranog odgovora, koji bi se odvijao na zajedničkoj razini, pravi odraz neadekvatnog stanja političkog i društvenog upravljanja s kojim smo suočeni u 21. stoljeću. Međunarodni multilateralni instrumenti više ne funkcioniraju na način na koji su bili zamišljeni nakon izlaska iz užasa drugog svjetskog rata. Očito je vrijeme da u svjetlu ne samo pandemijskih opasnosti, nego osobito izazova za okoliš, podignemo razinu zajednički sposobnosti odgovora na jednu višu razinu.

Što se tiče tih pojedinačnih odgovora na izazov pandemije, čini mi se da su oni na neki način odraz naše percepcije te bolesti. Kada gledate kako se bolest razvija u svakom pojedincu primijetit ćete velike razlike, baš kao što su velike razlike i kod pojedinaca koji nisu zaraženi ali sasvim različito gledaju kako na rizike koja bolest nosi, tako i na pitanje ograničenja sloboda koje potrebno da bi se učinkovito borili protiv zaraze. Pri tome neki smatraju da se radi u nedopustivim ograničenjima sloboda, a drugi smatraju da je u cilju svrhovitosti potrebno propisima ograničavati slobode, a treći da bi smo se kao pojedinci morali sami ograničiti u vršenju naših redovnih životnih običaja, a budući da to ne činimo dragovoljno, da su ograničenja možda ipak neophodna.

Dakle, i na individualnoj razini baš kao i na razini društvenih zajednica, imamo opet velike razlike u pristupu te bi se moglo reći da jedino zajedničko obilježje same bolesti kao i njezinih društvenih posljedica dodatna afirmacija individualnih pogleda i odsustvo konsenzusa koji inače karakterizira javni diskurs zadnjih desetljeća.

Paradoksalno, upravo zbog povećanja stupnja samopouzdanja pojedinca i modernim društvima dolazimo u situaciju korozije povjerenja u institucije i znanstveni konsenzus. Danas smo se našli u situaciji u kojoj maliciozni igrači zlouporabljuju ovu društvenu karakteristiku nastojeći dodatno destabilizirati demokratska društva. Potrebni su stoga dodatni napori kako bi se stabilnost javnog diskursa ojačala, kako bi se vrijednosti kao što je zaštita privatnost kao preduvjeta demokratskih društava sačuvala i u konačnici, liberalne vrijednosti kao garanti tolerancije, uključivosti i različitosti pojačale. Našli smo se u situaciji u kojima se vrijednosti demokratskih načela i vrijednost slobode pojedinca dovode u pitanje, relativiziraju i svode na poziciju ravnopravnih sa vrijednostima suprotnih predznaka, što je potpuno besmisleno jer je povijesno iskustveno sasvim jasno koji od tih načina donosi snažniji društveni boljitak.

Unatoč vašoj međunarodnoj reputaciji i uspjeha u poslu kojim se profesionalno bavite mnogi vas u Hrvatskoj i na području nekadašnje Jugoslavije pamte kao istančanog rock kritičara iz osamdesetih, te novinara i urednika u Poletu. Štoviše, izgleda da vas ta strast prema glazbi još uvijek nije napustila jer uređujete glazbenu radio emisiju „Duga nota“ na radiju Yammat FM u Zagrebu, a tako bi se trebala zvati i knjiga koju završavate. O kakvoj knjizi je riječ?

Hvala na lijepim riječima, veseli me ako me itko uopće pamti kao rock kritičara, a još mi je veće veselje kada bi me netko pamtio kao istančanog kritičara. Kada čitam svoje tekstove iz toga doba, velika većina njih zvuči kao mladenačko fraziranje o temi kojom pokušavamo ovladati. Malo toga se može smatrati ozbiljnom analizom ili kvalitetnim tekstom, ali moram reći da se svaki puta iznenadim kada se u među starim tekstovima  tu i tamo pojavi i koje vrijedno, nad vremensko opažanje. Kada govorim o svojim tekstovima ne mislim da su tekstovi mojih kolega ili uzora bili bitno bolji ili lošiji, i većina njih iz današnje perspektive nema osobito značenje, ili barem značenje koje smo mi osjećali i priželjkivali. Dijelom i iz toga osjećaja proizlazi osjećaj dužnosti da o rock kulturi i rock glazbi kažem još nešto i to na višoj razini od one kojom sam tada vladao. Nakon bolesti koju sam prebolio prije par godina vrijeme rekonvalescencije sam iskoristio da napišem knjigu o odrastanju uz rock glazbu.

To je moje svjedočanstvo dijelom memoaristički, a dijelom esejistički tekst koji objedinjuje moje istovremene strasti kao rock fana i rock kritičara koje sam i tada i sada uvijek nastojao držati u ravnoteži. Knjigu sam završio i predao izdavaču te očekujem da se njegovi planovi poslože tako da i moja knjiga dođe na red. Prvotni plan je bio da knjiga izađe tijekom 2020, najkasnije do ove jeseni, ali se onda uplela pandemija i poremetila ga. U razdoblju u kojem sam još pisao tekst, pokojni je Alan Balen prepoznao vrijednost mojeg nauma i dao mi ohrabrenje da pripremim emisiju za radio Yammat. Budući da sa u dobu kada sam bio novinar već radio na radiju, prvenstveno u Poletovoj emisiji na tada jedinom privatnom radiju u Velikoj Gorici, a i u pojedinim emisijama koje mi je pokojni Dražen Vrdoljak davao na Radio Zagrebu, bilo mi je poznato kako se rade radio emisije, i znao sam da mi je taj proces bilo snimanja, bilo rada uživo vrlo drag.

Emisija, koja se kao i knjiga zove Duga Nota ide u mjesečnom ritmu, radi se o dvosatnom programa koji sada ide svake četvrte subote u mjesecu u 22 sata navečer i u kojem je svaka takva epizoda posvećena jednom poglavlju moje knjige. Puštam mnogo glazbe koja mi je puno značila, kao i mnogo one iz razdoblja koje je prethodilo mojoj mladosti i za koju sam saznao tek kasnije, a koja mi puno znači danas. Radi se o glazbi koja nosi afričke korijene, kao što su blues, rock i koji puta jazz, u svim svojim pojavnostima i žanrovima, koji puta u očekivanim, koji puta u sasvim neočekivanim kontekstima. Nastojim ne upasti u zamku enciklopedije rocka, nego glazbu puštam kao da je potpuno suvremena, kao da se radi o recentnoj produkciji. Svježina pojedinih djela je zapanjujuća, a dubina izbora stvari koje su zaboravljene 

Navodno je pristup glazbi u vašoj knjizi vrlo osoban, sa memoarskim i povijesnim elementima s naglaskom na značenju i stanju rock glazbe od 1955. do 1985. godine kao jednom od najvažnijih kulturnih razdoblja u povijesti zapadne civilizacije kroz što ste pokušali objasniti i ozbiljnu eroziju liberalnih vrijednosti današnje civilizacije. Jesu li te liberalne vrijednosti nestale i po malo još uvijek nestaju zajedno sa rock’n’rollom?

Da, jedna od osnovnih teza moje knjige jest upravo da je značenje stvaralačkih rezultate nastalih u rock razdoblju po mnogočemu usporediva, a po mnogočemu nadmašuje značenje renesansnog razdoblja kao prethodno najznačajnijeg civilizacijskog iskoraka u povijesti kulture zapadne civilizacije. Ako uzmemo kao mjerilo stupanj emancipacije individue u odnosnu na grupu kojoj pripada, upravo je renesansa učinila najveći skok u tome smislu i dopustila nadrastanje značenja pojedinca u odnosu na grupu na razinu koja nikada ranije nije bila dostignuta i koja je rijetko bila ponovljena. Slobodni pojedinac uspostavio se kao najveća vrijednost i najviše postignuće naše civilizacije. Mjereno time kriterijem u povijesti zapadne civilizacije samo je rock razdoblje dosegnulo i nadmašilo tu vrstu emancipacije. Upravo u našem dijelu Europe ta su dostignuća i razlike izrazito vidljive, kao što je upozorio pokojni Ante Perković u svojoj oštroumnoj knjizi Sedma republika, gdje jasno pokazuje kako smo zaustavili i preokrenuli tijek takve rock emancipiranosti pojedinca.

Mislim da je tijekom osamdesetih, koje se često slave kao apoteoza razdoblja rocka upravo došlo do obrata koji je diskvalificirao tradicionalno uspostavljene rock vrijednosti. U knjizi objašnjavam kako su televizijski kanali poput MTV-a pretvorili rock glazbu u generičku robu, kako su elektronički instrumenti i digitalna produkcija promijenili formate kreativnosti unutar sastava i omogućili pojedincima da proizvode glazbu sami, kako je korporativno sponzorstvo narušilo neovisnost supkulturnih obrazaca i uz razne druge procese pomalo doveli do gubitka osnovnih svojstava koje je rock glazbu činilo svojstvenom sebi.

Zadnji trzaji globalnog utjecaja rocka su po meni bili tijekom devedesetih u kontekstima grunge-rocka i americane, a potom je nastupila postepena marginalizacija rock kulture, odmicanje od njenih izvornih afro-američkih izvorišta i prestanak dominacije rocka kao jedne od značajnijih kulturnih činjenica. Danas, otprilike kao i u slučaju jazza, radi o kulturi koja ima priznati, gotovo muzejski dignitet i ne dosiže vitalnost i polet kulture koja je od pedesetih godina pa do kraja prošlog stoljeća doslovno mijenjala svijet. Nevjerojatno je da danas većina ljudi zapravo i ne zna što je to bila rock kultura, kakav je to bio osjećaj pripadati joj i kakve su stvarno bila njezina svojstva. O priči o tome gdje su ostali tragovi te stvarne promjene koja se dogodila tijekom odrastanja moje generacije, a gdje su ti tragovi okopnili, nastala je knjiga Duga Nota. Radi se o priči o životu i smrti, sjećanju i budućnosti, o mogućnosti pojedinca da stvara svjetove voleći sebe i druge.

Kada bi se knjiga mogla pojaviti u prodaji i hoće li sada kada je vaše djelovanje globalno prepoznato biti dostupno i na engleskom jeziku?

Volio bih da knjiga Duga Nota izađe tijekom iduće godine, a još bih više volio da je kada izađe mogu i osobno promovirati. Veselim se izravnim susretima sa čitateljima koje zanima rock glazba i kontrakultura, ne samo kao svjedocima tog vremena. Knjigu sam pisao imajući na umu prvenstveno one koji ne znaju mnogo o rocku i kontrakulturi, osobito onima koji bi kroz taj tekst željeli upoznati i razumjeti važnost rock kulture i sami zauzeti stav o tome da li je išta iz toga razdoblja vrijedno afirmacije danas. Stalo mi je pokazati kako je kultura u kojoj su liberalne vrijednosti bile prominentne bila značajna i naprosto zabavna. Odrastati u kontekstu rock kulture bilo je fantastično zabavno i bogato iskustvo. 

O izdanju na engleskom još ne razmišljam, ali ga priželjkujem jer sam nastojao tekst učiniti relevantnim u svjetskim razmjerima, pa tako esejistički dijelovi imaju određenu snagu u odnosu na postojeću rock publicistiku, a memoaristički naravno imaju vrijednost kao svjedočanstvo o odrastanju u društvu koje nije bilo slobodno. Poanta jest da smo kada smo uključivi i tolerantni povlašteni i da je život zabavniji, ugodniji i ljepši nego kada li se tih dubokih ljudskih svojstava odreknemo.