HAZU

Ovo je razrađeni tekst mojeg izlaganja na Savjetovanju o intelektualnom vlasništvu održanom u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU) 18. ožujka 2016. pripremljen za objavljivanje sadržaja Savjetovanja u Zborniku Akademije:

Hvala Vam na prilici da kažem par riječi o izazovima 21. stoljeća za intelektualno vlasništvo. Volio bih i druge danas iznesene stvari prodiskutirati, ali nemamo nažalost vremena. Ipak, mislim da je važno ovom prilikom poći od toga zašto je nama u Hrvatskoj trebalo tako dugo do osnivanja postdiplomskog specijalističkog studija intelektualnog vlasništva koji je ovdje maloprije najavljen. Možemo se u traženju odgovora, između ostaloga, zapitati zašto imamo tako mali broj prijava patenata; koja su to svojstva našeg društva koje nas čine tako sporim u uključivanje u one društvene tijekove za koje smo se opredijelili prije 25 godina, a to su tržišna ekonomija i društvo znanja? Moj je stav čitavih ovih četvrt stoljeća da je to ključno pitanje konačnog izlaska Hrvatske iz tranzicije i da ako ne prihvatimo pravila ponašanja koja reguliraju korištenje nematerijalne imovine nećemo prestati biti tranzicijska zemlja. Naime, mogli bismo reći da niti jedno društvo koje ne postavi korištenje i zaštitu nematerijalne imovine kao centralnu društvenu vrijednost naprosto ne može računati da je dovršilo tranziciju i postalo suvremeno industrijsko društvo. Drugim riječima, tako dugo dok hrvatsko gospodarstvo i javnost smatraju da je nematerijalna imovina marginalni element gospodarstva i sporedna društvena vrijednost, Hrvatskoj neće biti moguće izaći iz tranzicije i čitava će zemlja ostati talac svoje nevoljkosti da se transformira.

Kao uvod reći ću da se sa sustavom intelektualnog vlasništva nakon nekih 150 do 200 godina razvoja u čitavom svijetu doista događaju dosta značajne promjene. Nažalost, budući da smo mi kao društvo koje se tek strukturira za korištenje nematerijalne imovine i stvarnu uporabu intelektualnog vlasništva u velikom zaostatku za tim trendovima, vjerojatno zato nismo do sada našli vremena i energije analitički govoriti o potrebama i prirodi tih promjena. To naravno ne znači da se one ne događaju i da o njima ne bismo trebali diskutirati.

Zato bih želio upozoriti na dva-tri svojstva tih značajnih promjena. Svrsishodnost konvencijskog sustava zaštite prava intelektualnog vlasništva utemeljenog na Pariškoj i Bernskoj konvenciji, a obje su konvencije s kraja 19. stoljeća, dolazi po mišljenju mnogih do svojih krajnjih granica. Mnogi ocjenjuju da se moderna digitalna društva zapravo već razvijaju na području iza tih krajnjih granica i da samo zahvaljujući tome što je multilateralni diplomatski sustav pregovaranja blokiran zbog političkih suprotnosti u svijetu, nismo do sada već razgradili taj stari sustav i izgradili novi, koji bi bio adekvatniji današnjim potrebama modernih gospodarstava.

Dva su svojstva postojećeg konvencijskog sustava pod posebno velikim pritiskom, i koji više ne mogu adekvatno služiti funkciji kojoj su izvorno namijenjeni. Bez da ti elementi funkcioniraju međunarodni sustav zaštite intelektualnog vlasništva ne može ispunjavati funkciju koja su mu društva industrijske revolucije namijenila i tako uspješno ostvariti ravnotežu između zaštite nematerijalne imovine i pristupa nematerijalnoj imovini koja je povijesni preduvjet svakog uspješnog sustava zaštite intelektualnog vlasništva. Prvo je disfunkcionalno svojstvo vezano na ulogu načela teritorijalnosti koje je modelirano prema razumijevanjima suverenosti i suverene vlasti unutar nacionalnih jurisdikcija 19. stoljeća. Svjedoci smo redefinicije suverenosti i nastanka jedinstvenog europskog tržišta. Osim u EU postoje naznake tih procesa i na drugim područjima kao NAFTA ili Mercosur koji možda nisu zaživjeli u istom opsegu, ali to ne znači da ne dolazi do promjena koncepta suverenosti. Naravno, područje intelektualnog vlasništva to osjeća jer gospodarstvima nije moguće poslovati na jedinstvenom tržištu, a prava štiti i izvršavati na rascjepkanim područjima nacionalnih jurisdikcija. I bez pojava takvih nadnacionalnih trgovinskih struktura, moć velikih multinacionalnih kompanija dovodi ih u situaciju da vlastitom ekonomskom snagom praktički unificiraju i mijenjaju nacionalna tržišta te zakonodavstva, tako dovodeći do pritisaka na tradicionalni koncept suverenosti.

Drugi razlog je pojava digitalne domene krajem dvadesetog stoljeća. Budući da se Internet ne konformira nacionalnim granicama, to faktički jedinstveno digitalno tržište proizvoda i usluga ili digitaliziranih proizvoda i usluga, jer se sve naše proizvode i usluge postepeno, u mjeri kojoj to tehnologija sve više dopušta, sele u tu domenu – više se ne uspijeva adekvatno koristiti postojećim sustavom zaštite. Pitanje izvršavanja prava intelektualnog vlasništva je u uvjetima teritorijalne fragmentacije i inherentne kompleksnosti pravnog sustava postalo teretno kako gospodarstvenicima, tako i samim autorima i drugim stvarateljima koji danas osjećaju da je ono potpuno neadekvatno potrebama da se diseminacija i zaštita njihovih djela vrši učinkovito.

Kao što sam natuknuo, praksa izvršavanja prava postaje, kako gospodarstvu tako i autorima i drugim stvarateljima nepraktična i moglo bi se reći teretna u odnosu na njihove potrebe. Te velike neadekvatnosti u odnosu na potrebe učinkovite zaštite, pogotovo izazvane nepredvidivošću, velikim troškovima i samom kompleksnošću pravnog sustava, osobito su vidljive kada se on istovremeno koristi u više jurisdikcija. Budući da se tržišta ubrzano integriraju takva svojstva pravnih sustava čak i velikim korporacijama kao nositeljima prava intelektualnog vlasništva predstavljaju ozbiljnu prepreku za učinkovito ostvarivanje prava.

S druge strane, mnogi primjećuju da tradicionalne kategorije kreativnosti koje Pariška i Bernska konvencija predviđaju za autorska djela, snimke izvođača, prava proizvođača fonograma i radio programa, izume, goodwill, dizajnersko oblikovanje i druge oblike stvarateljstva, koje je prof. dr.sc. Igor Gliha tako lijepo malo prije opisao, ne odgovaraju više idealno današnjim oblicima kreativnosti i stvaratelji se više ne uspijevaju adekvatno koristiti tim sustavom zaštite. Radi ilustracije ispričat ću vam jednu anegdotu. Kada sam ovo svoje opažanje prije kojih pet-šest godina podijelio sa stručnjakom vlade jedne azijske zemlje na večeri na kojoj sam sjedio do njega, on mi je odgovorio da u Koreji već nekoliko godina razmišljaju što će nadomjestiti autorsko pravo i patente kao konvencijske kategorije stvarateljstva. Očito je dakle da su procesi traženja novih rješenja u tijeku i da se mi isto tako moramo u to uključiti kako ne bismo dodatno povećavali ovo naše zaostajanje za svjetskim standardima korištenja nematerijalne imovine koje je sada očito.

Isto tako, uz pomoć još jednog primjera želio bih ilustrirati pomake koji se dešavaju. Otprilike u isto vrijeme, ili malo kasnije od razgovora o korejskim nastojanjima, sjedio sam u autobusu kojim smo išli na večeru na jednoj konferenciji sa šeficom pravne službe Ikea-e. Razgovarali smo o stanju zaštite intelektualnog vlasništva i ona mi je tada rekla, parafraziram: „Mi niti jedno od onoga što smatramo našom najvrednijom nematerijalnom imovinom“, koristeći pri tome termin marketing properties, a ne intelektualno vlasništvo, „ne uspijevamo više jednostavno zaštititi. Sve je to rastezanje ovog ili onog prava i njihovo gomilanje, ne bismo li u što većoj mjeri nekako pokrili nove oblike nematerijalne vrijednosti koje stvaramo.“

Kako bih još jasnije ilustrirao, a i potaknuo velike promjene u nastajanju, napravit ću ovdje malu svjetsku premijeru i ponuditi vam jednu novu definiciju koju je recentno razvio odbor jedne velike svjetske organizacije za zaštitu intelektualnog vlasništva. Ovo je tako nova definicija da još nije uspostavljen niti embargo prije njenog službenog usvajanja, pa ću se time okoristiti. Neću navesti niti autore niti organizaciju, ali mogu potvrditi da je ovu definiciju konačno usvojio odbor koji je bio zadužen za njen nastanak, te da se radi o tijelu u kojem su bili zastupljeni predstavnici velikog broja najvećih svjetskih kompanija i predstavnici akademske zajednice iz različitih dijelova svijeta. Radi se o definiciji pojma inovacije. Zajednica profesionalaca koji se bave zaštitom intelektualnog vlasništva naslućuje da termini kojima baratamo također više nisu adekvatni. Ukratko bi se moglo reći da se spoznalo ne samo da termini ne opisuju više adekvatno vrijednosti koje je namjera štiti, nego da to nenalijeganje terminologije onemogućuje pravilnu spoznaju samih pojmova vrijednosti koje bismo trebali štititi. Akademik Leo Budin je o ranije govorio o definiciji inovacije i čak ponudio jednu tradicionalnu definiciju inovacije, pa ih možemo usporediti i pogledati ovu novu definiciju u tome kontekstu. Evo kako, grubo prevedena, glasi predložena definicija inovacije: Inovacija jest promjena koja čini razliku u svakom društvenom kontekstu i koja mijenja način na koji se tržišta ili društvo međusobno odnose ili funkcioniraju. Vjerujem da ova ponuđena definicija inovacije pokazuje napore koje danas činimo da bolje spoznamo prirodu kreativnosti u suvremenom kontekstu. Taj isti odbor je donio i definiciju brand-a i to tako da su uopće pri tome ne govori više o žigovima kao njihovom osnovnom elementu, kao tradicionalnom obliku zaštite intelektualnog vlasništva. Uopće se više ne govori o žigu nego je brend ta sveukupnost koju se želi definirati i razmišlja se o tome kako je adekvatno iskorištavati i zaštititi.

Postoji i druga razina problema koje su donijele društvene i tehnološke promjene, a koji na još dublji način dovodi u pitanje adekvatnost sustava zaštite intelektualnog vlasništva u modernim društvima. Mnogi upozoravaju na pitanje da li ravnoteža uspostavljena sustavom zaštite zasnovane na vlasničkim načelima uopće odgovara potrebi društvene ravnoteže zaštite i dostupnosti u modernim digitaliziranim društvima. Ako znamo da je upravo pitanje ravnoteže centralno pitanje uspješnosti svakog sustava zaštite u povijesnom kontekstu, očito je da moramo ovo pitanje iznova otvoriti u odnosu na zaštitu intelektualnog vlasništva u trenutku kada je dubina društvenih promjena na razini ovih s kojima se danas suočavamo.

Moglo bi se reći da je zajednica profesionalaca koji se bave zaštitom intelektualnog vlasništva sama doprinijela usporavanju potrebnih diskusija ovog dubokog problema opirući se više od desetljeća otvorenom dijalogu sa zastupnicima ideje da ove vrijednosti treba redefinirati. Mislim ovdje na negativnu percepciju poimanja prijedloga nove uloge nematerijalnih vrijednosti koji su dolazili iz anti-globalizacijskih aktivističkih krugova. Otpor tima, koji puta i radikalnim idejama je ipak bio uzaludan i neumjestan jer danas vidimo da je većina ideja koje su proistekle iz njihovog kuta gledanja bila kompatibilnija sa stvarnim razvojem intelektualnog vlasništva od one koju su tako grčevito branili profesionalci. Najveća posljedica toga stanja bio je djelomični gubitak vjerodostojnosti profesionalaca na području zaštite prava intelektualnog vlasništva u očima šire društvene zajednice, i propuštena prilika da se pravni sustavi bezbolnije usklade s novim tehnološkim i poslovnim realnostima zbog kojih uopće postoji i koje zapravo treba štititi.

Htio bih ovome dodati još jedan dublji uvid koji sam stekao kao rezultat mojeg istraživanja upravo ovdje opisanih procesa društvenih promjena i pritisaka na intelektualno vlasništvo. Radi se o tome da sam zaključio da je praktički nemoguće da se ti pritisci zadrže samo u području intelektualnog vlasništva. Naime, upravo je ova grana prava tijekom posljednjih stoljeća rano ukazivala na smjerove u kojem će se razvijati i drugi dijelovi pravnog sustava, pa nam u tome smislu može poslužiti kao neka vrsta senzora u odnosu na ostala pravna područja. Dakle, moj je zaključak da će slični procesi dovesti ne samo do snažne društvene promjene i do redefiniranja prava intelektualnog vlasništva nego i do širokih promjena unutar pravnog sustava kao i do redefinicije same uloge čitavog pravnog sustava u modernim društvima.

Uloga prava u modernim društvima se mijenja kao posljedica prije opisanih promjena, među kojima ne treba zanemariti niti ulogu povećanja stanovništva na svijetu, te eksponencijalnog rasta broja ljudskih transakcija kao posljedice tog rasta. Imajte na umu da smo mi jedina generacija u povijesti čovječanstva za čijeg se života broj stanovništva na planeti gotovo utrostručio. Sam ta pojava dovela bi do povećanja broja ljudskih interakcija i transakcija do količine koja bi predstavljala problem svakom pravnom sustavu uslijed inherentne kompleksnosti i sporosti prava kao pozicijskog načina rješavanja sporova koji iz tih transakcija proizlaze. Međutim, tek je daljnje eksponencijalno povećanje interakcija i transakcija uslijed pojave digitalne umreženosti doista onemogućilo korištenje tako sporog sustava rješavanja sporova i tradicionalnog reguliranja transakcija u uvjetima ubrzane konektivnosti. Stoga smo suočeni s mogućnošću da će pravo uslijed vlastitih inherentnih svojstava kompleksnosti i sporosti postajati manje sveprisutno sredstvo za rješavanje sporova u suvremenim društvima.

Uopće ne tvrdim da će moderna društva potpuno napustiti korištenje prava kao pozicijskog načina reguliranja odnosa, no čini mi se izvjesnim da će društva nastaviti tražiti onaj format će nadomjestiti vladavinu prava kao osnovnu polugu upravljanja modernim društvima. Ljudska društva imaju tendenciju zadržavanja mehanizama reguliranja društvenih odnosa koji su jednom uvedeni, tako da, primjerice, napuštanje feudalizma nije nužno dovelo i do napuštanja monarhije kao oblika suverene vlasti. Na isti način, pravni sustavi neće nestati, ali mi se čini vjerojatnim da će promijeniti svoju centralnu društvenu ulogu. Isto tako, vjerujem da će idući koraci, odnosno nadomještanje vladavine prava biti korisno tek društvima koja su već dosegla visok stupanj vladavine prava. Međutim, sigurno je da trebamo gledati dalje u budućnost i da pravnici imaju osobitu odgovornost svojim društvima ponuditi odgovore o mogućnostima u tom pomaku. Vidjeli smo posljedice gubitka kredibiliteta koje je odricanje od te odgovornosti pravnicima donijelo na području diskusije o promjenama na području prava intelektualnog vlasništva.

Mnogi pravnici danas smatraju da je za razvijena suvremena društva nedostojno oslanjati se na vladavinu prava kao dominantnu polugu upravljanja društvom i upozoravaju da je potrebno stvoriti višedimenzionalne i viševrijedne poluge upravljanja. Čini se tako da su najnapredniji tržišni sudionici već tijekom prošlog desetljeća shvatili da rješavanje sporova na temelju interesa, umjesto na temelju pozicija, predstavlja društvenu prednost i ostvaruje dodatnu vrijednost u odnosu na korištenje prava. Mislim pri tome kako na izvan-parlamentarno više-dioničko pregovaranje društvenih odnosa, te na uvođenje novih tehnika komunikacije na svim razinama, uključujući tu i medijaciju. Svojstveno je svim tim suvremenim metodama da se prvenstveno zasnivaju na pregovorima kao tehnici ostvarivanja interesa, a ne pozicijskim borbama na temelju prava ili sile. Sami pravni sustavi mijenjaju se iznutra, što se potvrđuje smanjivanjem uloge sporova u provođenju i ostvarivanju prava, te sve većoj ulozi automatiziranih kvazi-upravnih ili upravnih postupaka, kao što su to na području intelektualnog vlasništva granične mjere izvršenja kod borbe protiv povreda krivotvorenjem ili UDRP i njima slični postupci za zaštitu žiga u okviru sporova o imenima domena.

Prije nego li zaključim htio bih dodati još jednu opasku. Kada gledamo povijesna razdoblja većih promjena možemo primijetiti da je čovječanstvo oduvijek čeznulo za stabilnošću, te su pojedinci projicirali tu svoju želju na organizaciju svojih društvenih zajednica, uključujući tu i uvođenje pravnog sustava kao sredstva ostvarivanja stabilnosti. U statičnim društvima instinkti za očuvanje statusa quo su utjelovljena u konzervativnim doktrinama i uvođenjem vremenski dugotrajnih društvenih institucija. Međutim, u brzim društvima, u situaciji u kojoj se sama socijalna stabilnost čini prijetnjom razvoju i smanjuje mogućnosti koje nude znanstvena, tehnološka i poslovna dostignuća, ta se percepcija može promijeniti. Ako ovakva situacija dovede do produljene blokade potrebnih promjena društvenih odnosa to može dovesti do institucionalne volatilnosti. Ako socijalna stabilnost postane opasnija za razvoj od same nestabilnosti, društvo će postati spremno preispitati svoje tradicionalne stavove ili će zaostajati za društvima koja tu promjenu ostvare. Ako prihvatimo da su gore naveden snažne promjene stvarnost, ne možemo izbjeći zaključak da smo sada u takvoj situaciji i gotovo bi se moglo reći da napori održavanja stabilnosti danas sami po sebi izazivaju društvenu nestabilnost. Ako je jedna od uloga prava osigurati socijalnu stabilnost, nije teško zaključiti da će pravo postati manje korisnim u uvjetima u kojima stabilnost sama uzrokuje društvene turbulencije. Ako prihvatimo da pravni sustavi više ne pružaju uspješno svoju tradicionalnu ulogu društvenog usmjeravanja brzim društvima, postaje jasno zašto naša društva zahtijevaju da se počnemo udaljavati od korištenja prava kao dominantnog sustava za rješavanje sporova i davanja smjernica za izbjegavanje sporova. Moramo krenuti dalje, izvan tradicionalne potrebe za stabilnošću, razvijanjem instrumenata koji će nam omogućiti konstantne, glatke društvene promjene za kojima nova društva iskazuju potrebu. To, između ostalog, znači preispitivanje tradicionalne uloge prava i tu bi upravo pravnici trebati preuzeti odgovornost i imati veliku ulogu u pomoći svojim društvima.

Konačno, htio bih se još jednim primjerom nadovezati na one ranije iznesene i time dodatno ilustrirati tekuća razmišljanja o budućnosti prava intelektualnog vlasništva. Kada sam ona dva gore iznesena primjera novog pristupa nematerijalnoj imovini izložio u razgovoru jednoj osobi koja je bila na poziciji odgovorne za prava žiga u jednoj od najvećih svjetskih korporacija, ona me sa zanimanjem saslušala, da bi mi odgovorila: „Zbog čega vjeruješ da će se nematerijalna imovina u budućnosti uopće štiti na vlasničkoj osnovi?“ Reći ću samo da se radi o osobi koja se rutinski uvrštavala među pedeset najutjecajnijih osoba na području zaštite intelektualnog vlasništva u SAD i koja je na raznim visokim položajima pokazala dosta vizionarstva. Ja na njeno protupitanje imam svoje odgovore i rado bih doživio da mi u Hrvatskoj tako počnemo raspravljati o intelektualnom vlasništvu, kako bih ta svoja razmišljanja mogao podijeliti s vama. Nadam se da će još biti prilika razgovarati o intelektualnom vlasništvu na ovako visokoj razini. Hvala vam.

(Mladen Vukmir)

Comments

comments

%d bloggers like this: